Angažirani intelekt i praktični tesavvuf: Jedan portret Džemaludina Čauševića (2 dio)
Veliki broja stranica napisanih o Džemaludinu Čauševiću predstavlja materijal koji nudi važne, neizostavne podatke o njegovu životu i djelu, uglavnom kao reisul-uleme, ali je u njima izostao jedan sveobuhvatniji pristup kako njegovoj ličnosti tako i analizi srži problema kojima se bavio. Tako je, npr., u pisanoj baštini skoro u cijelosti potisnut njegov tesavvufski identitet, spominjan u radovima tek usput, dok je u pogledu pitanja kojima se bavio temelj njegova ukupnog angažmana doslovno zasjenjen potenciranjem u to vrijeme skoro svakodnevnih rasprava o pravnom statusu nošenja šešira, pokrivanja lica kod žena i sl. Iz toga razloga, smatramo važnim, kao neku vrstu nadopune, fokusirati se upravo na njegov derviški identitet, prethodno ukratko izloživši osnovna intelektualna pitanja koja je u svojim radovima tretirao.
Prateći sadržaj brojnih Čauševićevih objavljenih djela, i tekstova i zapisanih govora, obraćanja, sasvim je jasno da je njegova osnovna preokupacija pitanje identiteta muslimana, što, shodno tadašnjem vremenu, podrazumijeva rasprave o naciji i njenu odnosu prema vjeri, "[1] te rasprave o odnosu muslimana prema Tradiciji i Objavi. "[2] Iz toga je razloga pitanje identiteta muslimana njegova vremena uvijek praćeno i tretiranjem odnosa muslimana prema nemuslimanima, svojevrsnim međureligijskim dijalogom koji Čaušević nije nikada tako izravno oslovio, ali koji je zasigurno tretirao, i svojim životom svjedočio.
Najupečatljiviji segmenti dijaloga s nemuslimanima jesu njegova nužnost te sâm sadržaj – učenja koja su zajednička svim vjerujućim tradicijama, a te segmente Čaušević oslovljava kao stepen zdravog i objektivnog prosuđivanja."[3] Shodno društveno-povijesnim okolnostima u kojima je živio, i shodno vremenu u kojem je djelovala većina istaknutih bosanskih muslimanskih teologa do posljednje decenije XX st., Čaušević svoje ideje nije stigao razraditi u pisanoj formi, ali ih je u cijelosti predstavio svojom praksom. Upravo se, koncentrirajući se na pitanje međureligijskog dijaloga, možemo navesti dva slučaja.
Nakon atentata na austrougarskog prijestolonasljednika Franca Ferdinanda demolirane su brojne radnje u Sarajevu čiji su vlasnici bili Srbi, budući se znalo da iza atentata stoji velikosrpska politika, a što je ekstremistima i povodljivim ljudima na drugoj strani pružilo priliku za atak na građane srpske nacionalnosti. Čaušević je uputio službeni dokument – “Poruku muslimanima”, u kojemu je skrenuo pažnju muslimanima da moraju poštovati Srbe i zaštiti njihovu imovinu, jer muslimani moraju “da svome bližnjem, svome komšiji bez razlike vjere... u pomoć priskoče”."[4] Drugi primjer odnosi se na slučaj kada je izvjesni “seljak pravoslavne vjere” izvršio diverziju nad telefonskom komunikacijom austrougarske vojske pri čemu je uhapšen, a svjedok te diverzije bilo je maloljetno muslimansko dijete. Na Čauševićevu izravnu sugestiju “da spasi život tome čovjeku”, njegov savjetnik, koji je otišao da pravno verificira zakletvu mladića, izjavio je da zakletva toga momka ne može biti valjana, budući da u šerijatskom pravu svjedočenje maloljetnika nije prihvaćeno."[5]
Nemoguće je oteti se dojmu da ovi stavovi, koje je, vjerovatno, Čaušević među prvim bosanskim muslimanskim intelektualcima izrazio u formi službenih dokumenata i protokola, nisu dovoljno poentirani u široj javnosti, a čak nisu ni ozbiljnije analizirani u užim akademskim krugovima. Slično tome, posvećujući pažnju uglavnom njegovom, istina – izuzetno vrijednom, društvenom angažmanu, skoro u potpunosti izostala je analiza njegova derviškog identiteta, a sve to, sasvim prirodno, čini važan segment njegove cjelokupne ličnosti.
Za vrijeme boravka u Turskoj Džemaludin Čaušević upoznao se s mevlevijskim duhovnim vodičem (šejhom), učenjakom i autorom jednog od najpoznatijih savremenih turskih komentara Mesnevije, Muhammedom Esadom Dedeom."[6] Nažalost, nije nam poznato tačno otkada datira Čauševićeva veza sa tarikatom, ali je sigurno da je u vrijeme boravka u Istanbulu, od 1887. do 1902. godine, pred Esadom Dedeom učio o mevlevijskom derviškom redu, te studirao Mesneviju i perzijski jezik."[7]
Čauševićev derviški život došao je do izražaja i u Istanbulu i u Bosni. Za vrijeme obrazovanja u Istanbulu, umjesto uobičajene prakse stanovanja u internatu, Čaušević je živio u jednom unajmljenom stanu, okupljajući
oko sebe ljude zainteresirane za njegovo vlastito tumačenje savremenih problema. Nema nikakve sumnje da je makar jedan dio tih okupljanja provođen u zazivanju Božijih Lijepih Imena (zikr), mada nam, nažalost,
autori brojnih članaka to ne potvrđuju. No, ono što jeste sigurno, kombiniranjem autentičnog tesavvufskog nauka i angažirane savremene teologije, Čaušević je veoma često u negativan kontekst stavljao aktuelnu
vlast u brojnim muslimanskim zemljama, među kojima i u Turskoj, što je i bio razlog da ga je poznati turski historičar Ahmed Dževdet-paša uzeo pod svoju zaštitu, braneći ga od turske tajne policije. "[8] Bivši sve
više zabrinut za njegovu sigurnost, Dževdet-paša poslao ga je zajedno s drugim profesorima koji su simpatizirali Čauševića kao novinarskog izvještača u Hidžaz i Jemen.
Nastavlja se...
[1] Vidi: Džemaludin Čaušević, “Nacije i vjera”, u knjizi: Islamska misao h. Mehmeda Džemaludina Čauševića: Izbor radova, Sarajevo, El-Kalem, 1998, str. 126–130.
[2] Vidi npr. njegov tekst u kojem izravno kriticizira i neke običaje bosanskih muslimana: Džemaludin Čaušević, “Kur’an i muslimani”, u knjizi: Islamska misao h. Mehmeda Džemaludina Čauševića, str. 110. i 113.
[3] Vidi: Džemaludin Čaušević, “Objava (Vahjun)”, u knjizi: Islamska misao h. Mehmeda Džemaludina Čauševića, str. 146.
[4] Dokument “Poruka muslimanima” u cijelosti je prekucan i objavljen u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 291–292.
[5] Ahmed Mahinić, “Lik i djelo velikog merhuma”, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 233–234.
[6] O njemu vidi više u knjizi: Nesrin Öktay, Muhammed Esad Dede ve Mesnevî Şerhi,
Istanbul, Marmara Üniversitesi, doktorska teza, 2008, str. 22–52.
[7] Vidi: Hafiz Muhamed Pandža, “Merhum Džemaludin Čaušević”, u knjizi: Reis
Džemaludin Čaušević, tom I, str. 164.
[8] O tim burnim vremenima u Turskoj napisani su brojni radovi. Vidi npr.: Azra Gadžo,
Bediuzzaman Said Nursi, Sarajevo, Udruženje Ilmijje, 1998, str. 60–63.
Autor teksta: Samir Beglerović
0 komentari:
Objavi komentar