Obavljanje sedžde za žene

Pitanje:Da li ženska osoba pri obavljanju namaza, na sedždi spušta laktove na tlo ili ih drži odignute? 

Odgovor:
Prema propisu u našem mezhebu, žena na sedždi treba spustiti laktove na tlo, jer je to prikladnija zaštita za žensko tijelo. Zabrana tog postupka, koji se navodi u hadisu, odnosi se na muškarce. A Allah najbolje zna.  

(preporod.com - odgovorio: Fetva-i emin Enes Ljevaković)

Više

Nema komentara

Žena muslimanka gvozdena vrata otvara

Društvo, i ono muško ali i ono žensko, kroz historiju je postavljalo ženi milione okvira sa vrlo različitim materijalima, od papirnih, plastičnih, staklenih, kamenih, umreženih, ali i onih naizgled nesalomivih gvozdenih, vrlo različitih struktura i dimenzija. Bez obzira na sve te različitosti i dalje je to bio okvir.

Društvo je veoma naporno stoljećima gradilo te okvire svakoj ženi pojedinačno već pri njenom rođenju. Za njih, ljude u dalekoj historiji, imamo opravdanje. Imamo li za nas, ljude sa 3D perspektivama?! Mi ljudi, i muškarci i žene, skloni smo zaboravu, pa smo na tren, koji je trajao milenij, zaboravili da su ipak vrlo jednostavne strategije paljenja, razbijanja i topljenja tih materijala. Nekad je bio potreban samo fizički napor a nekad se morao praviti plan za tehnike uklanjanja takvih barijera kako bi žena dobila malo čistog zraka koji je neophodan prvenstveno za kvalitetno funkcionisanje mozga. Konačno su mnoge žene uz fizički i intelektualni napor dolazile do zraka. Ali samo one kojima nije izgrađen gvozdeni okvir. Njena priroda nije rušiteljska, nego graditeljska. Ona je zapravo nastojala u svakom vremenu biti graditeljica onakvog društva kakvo se od nje traži. Lijepa je to osobina kratkoročno gledano, ali dugoročno, besmrtno izvanzemaljski gledano, potrebno je da i žena učestvuje, ne samo u izgradnji nego u planiranju izgradnje društva, prirodna, razumna i emocionalna, a to može postići samo bez sprega, jer čini više od pola društva.

Uzvišeni Upućivač nas je i devedesetih godina opet podsjetio ajetima sure Gvožđe, pa i svake godine nas podsjeća, i evo opet podsjeća, žene koje do sad nisu s pažnjom čitale ove ajete, da ih iznova čitaju. „Njegova je vlast na nebesima i na Zemlji.“ Kako snažni ajeti, „a gvožđe smo stvorili, u kome je velika snaga i koje ljudima koristi...“ Kako je i sama bila graditeljica gvozdenog okvira zapravo joj je njegova snaga pomogla da shvati da nije rješenje u njegovom rušenju nego u njegovom korištenju za privatni život kako bi javni život dao gvozdene rezultate.

Žene devedesetih! Iako se ovaj izraz veže za neki drugi okvir, reći ćemo da su upravo te godine za žene muslimanke bile ponovni početak intenzivnijeg javnog života izgrađen na stabilnim gvozdenim okvirima privatnosti i graničnim okvirima rata. Upravo onu koju je Savršeni Oblikovatelj u tom savršeno stvorenom snažnom materijalu dao. Žene su počele koristiti okvire kao snagu a ne sputavanje, kao kreativnost u vlastitom malom prostoru, da bi samo društvo za nju pokazalo interesovanje. Žena muslimanka je uz pomoć još jedne dimenzije iznašla način podižući pogled u beskonačnost i pronalazeći duhovni ključ za javno djelovanje, prvenstveno kroz sedždu kao fizički, a posljedično i duhovni, najizraženiji oblik poniznosti Uzvišenom, koji je davao i daje pravovremeno razumijevanje uzroka degradacije najvažnijeg planetarnog resursa, ljudi. Iako nismo imali dugoročni plan, neizmjerna hvala Strpljivom Dobročinitelju koji nas nije napustio i koji je umjesto nas, imao i ima plan i najsavršenije ga vrlo precizno implementira.

Od žene jadnice koju je svijet žalio ali i ona samu sebe, jer stalno mora nešto, bilo šta raditi, došli smo kroz taj vrlo istančan motorički ženin pokret do najorganizovanije osobe danas, jer je „bereket u pokretu“ i ovom hadisu danas najviše žena svjedoči. Iako mali broj aktivnih žena nije obeshrabrujući, jer se njihov broj udeseterostručava duhovnim vojskama, a ovdje me razumije samo taj mali broj aktivnih žena, njihova nagrada za rad se neće umanjiti ako im se ostale žene pridruže. Da, govorim cijelo vrijeme o našim ženama, ovdje u BiH. Time se nagrada za ovakvu obnovu ne umanjuje pojedinkama, jer jedino kod Milostivog Gospodara nema striktnog matematičkog sabiranja. Ono što je važno jeste da će masovnija intelektualna, fizička i duhovna podrška svakako dati puno više rezultata.

Žene, djevojke! Najvažnija rečenica koja meni pomaže da tražim ključeve vrata vrlo različitih okvira oko sebe ili ih ispravno koristim je stalno postavljanje pitanja na svaku kretnju: Na čemu se zasnivaju moje najduže dugogodišnje pripreme za najvažniji sastanak sa Najsavršenijim Sveznajućim i Pravednim? Kad stanem pred svog Savršenog Stvoritelja sa neiscrpnom težnjom za Njegovom blizinom i bliskošću, željna Njegovog Najljepšeg Lica, za šta će me On pitati? Kad konačno dočekam taj trenutak stajanja pred Njim Uzvišenim, šta će mi tada biti važno? Hoću li se sjećati prašine i nove usijane komode i hoće li mi stalna briga o njoj išta pomoći? O čemu da vodim brigu ili o kome da vodim brigu? Da li ću biti nagrađena za šutnju o istini? Hoće li me približiti Njemu ljutnja zbog razbacanih stvari po kući u čijoj nabavci sam sama pohlepno učestvovala? Da li će učestvovati u približavanju Gospodaru svjetova boja fasade, kristalni ukras, trosatno, umjesto polusatno, pravljenje jela? Cjepidlačenje u ovosvjetskim stvarima možda?! „Znajte da život na ovome svijetu nije ništa drugo do igra, i razonoda, i uljepšavanje, i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na onome svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; život na ovome svijetu je samo varljivo naslađivanje.“ (Sura Gvožđe) Da li pred Njim Blagim Plemenitim ima išta važnije od potrebe da Mu budem blizu, stalno i zauvijek? Nakon obezvrjeđivanja stvari koje su svakako prolazne dolazi novo pitanje: Koje su strategije približavanja Najveličanstvenijem? Sveobuhvatni odgovori neminovno leže u opisima poslaničkih misija: „i da bi Allah ukazao na one koji pomažu vjeru Njegovu i poslanike Njegove kad Ga ne vide. Allah je, uistinu, moćan i silan.” (Sura Gvožđe)

Svako stajanje u mjestu nije 'ništa' nego degradacija. Ništa ne postoji pa je i riječ ništa suvišna za upotrebu. Vrijeme je da shvatimo da 'ništa' ima dugoročne rušilačke sposobnosti a to svakako nije u našoj ženskoj prirodi. Drage žene, ne dopuštajte da vam neprozračeni sebični umovi tumače vjeru i život superinteligentnih muslimanki Poslanikovog, neka je mir i milost Božija na njega, vremena! Itekako su imale prozračen um koji nam i nakon toliko godina daje smjernice za život.

(preporod.com)

Više

Nema komentara

Muslimani između institucionalnog predstavljanja i pluralizma misli

---

Rasprava o zatvaranju tzv. paradžemata ili njihove integracije u strukturu Islamske zajednice otvorila je brojna pitanja o institucionalnom predstavljanju islama. U medijskom prostoru, ali i virtuelnom svijetu društvenih mreža, te nekim istupima aktera ovih procesa mogli su  se čuti stavovi koji ukazuju na postojanje mnogih nedoumica oko institucionalnog življenja islama i pluralizma među muslimanima.

Model organizacije vjerskog

Ta pitanja koja bi se trebala jasno razraditi i osvijetliti su brojna, ali nekoliko njih se nametnulo kao posebno bitno. Prije svega tu je pitanje muslimanskog jedinstva, ali ne kao floskule koja zagovara jedinstvo oko vlastite vizije i stavova nego kao modela razvijenog nakon smrti Poslanika, a.s, kroz instituciju hilafeta i "ulu-l-emra" (pretpostavljenog).

Poznato je da su ashabi odmah nakon smrti Poslanika, a.s, izabrali halifu „ nasljednika ili namjesnika“ da bude taj simbol jedinstva i temelj institucionalnog organizovanja muslimanske zajednice. Rekli su tada da nisu ni dana htjeli biti bez te institucije.

Iako treba imati na umu da je model institucionalnog življenja islama razvijan nakon smrti Poslanika, a.s, na temeljima  idžtihada, historijskih, političkih i društvenih okolnosti on je koncenzusom muslimana prihvaćen kao legalan i legitiman (i šiiti su za institucionalno življenje islama, ali po nekim drugim principima).

Možda se jedan od presudnih momenata koji je definisao taj model organizacije vjerskog, ali i političkog i društvenog  života muslimanskog društva desio upravo u prvim danima namjesništva prvog halife Ebu Bekra. Naime, svima je poznato da je jedna od većih odluka na početku njegovog mandata bila da se silom obračuna sa onim arapskim plemenima koja su odbila davati zekat u centralnu blagajnu muslimana (bejtu-l-mal) jer su razumjeli da to jedinstvo i institucionalno organizovanje islama ne postoji nakon smrti Poslanika, a.s. To su  poznati Ratovi protiv odmetnika (hurubu-ridde). Odmetnuta arapska plemena su i dalje bila spremna izdvajati zekat, obavljati druge vjerske obaveze i smatrati sebe muslimanima, ali bez neke centralizovane institucije. Ebu Bekrova, r.a, odluka da se s njima obračuna je bila historijska prekretnica nakon koje će uz sve krize institucija hilafeta nastaviti predstavljati simbol institucionalnog jedinstva islama.

Naravno, već prvi govor koji je Ebu Bekr održao nakon što je izabran na tu poziciju je ukazivao na to da se u tom modelu neće raditi o apsolutističkoj vjerskoj niti političkoj vlasti nego uspostavi sistema koji će garantovati pluralizam misli i pravo razilaženja, ali koja će u konačnici izlaziti sa jedinstvenim stavom koji je obavezujući za sve.

Tradicija prvih generacija

I uistinu, svakome ko poznaje historiju prvih stoljeća islama ne treba ponavljati primjere iz kojih se ovakav pristup vidi. Brojni su slučajevi u kojma su ashabi imali drugačije mišljenje od halife, po pitanjima vjere, ali i drugih društvenih i političkih tema, i oni su takva mišljenja javno iznosili, ali nikada nisu pozivali da se po njihovom mišljenju postupa dok ne bi uvjerili halifu da to iznese kao zvaničan stav. Upravo smo takve oprečne stavove imali oko spomenutih ratova protiv odmetnika ali i brojnih drugih. Sjetimo se samo procesa sabiranja Kur`ana u jednu knjigu. Historičari islama su zabilježili kako je „u početku Ebu Bekr, r.a., iskazivao određenu rezerviranost spram Omerove ideje (da se Kur`an sabere u jednu knjigu), bojeći se da bi takav potez mogao značiti vjersku novotariju, ali je nakon izvjesnog vremena, shvatio da se radi o historijski značajnoj odluci za islam i muslimane pa je pozvao prvog pisara Objave Zejda b. Sabita i naložio mu da Kur'an objedini u jednu zbirku“.

U međuvremenu Omer, r.a., nije, iako je mislio da je to ispravno i imao svoje argumente, ni pokušao „djelovati vaninstitucionalno“ . Revnosno je zastupao svoj stav, iznosio argumente i čekao da zajednica kroz instituciju šure predvođena halifom zauzme svoj stav. Danas se baš oni koji se pozivaju na tradiciju prvih geracija kao normativnu, pa čak i obavezujuću, ne osvrću na ovakva iskustva već svojim razumijevanjem pluralizma prijete institucionalnom modelu. Zato što, naprimjer, neko ima mišljenje o takvimu, o tome kada se treba učiti ezan za neki vakat ili početi postiti, takav stav treba iznositi, naučno i utemeljeno braniti, ali nikako pozivati i na njegovo slijeđenje od, kako su to klasici nazivaliavama (običnog svijeta) jer to vodi razdoru. Vjerovanje kako institucionalni predstavnici Ummeta znaju najbolje i kako je samo njihovo razumijevanje jedino valjano vodi jednoumlju i muslimani su kroz historiju znali naći mjeru. Sačuvali su i institucionalno življenje vjere i pluralizam misli.

Kada se u nekoliko slučajeva desilo da su neki muslimani postupali drugačije od ove ustaljene prakse dobili smo period fitne (sumnje) i to je izuzetak od pravila iz kojeg bi muslimani trebali uzeti pouku za sva vremena.

Mezhebi

Takva praksa će se nastaviti kroz historiju. Naročito će ulema biti kritična prema halifama, naročito onima koji će se udaljavati od principa islama, ali će pozivati protiv hurudža (pobune) i razbijanja jedinstva. Po tom iskustvenom modelu uvijek će jedan mezheb u državi (ili pokrajini) biti zvaničan. To je čisto iz praktičnih razloga, jer bi se u suprotnom dešavalo da jedan sudija sudi po jednom, a drugi po drugom pravnom sistemu što bi stvorilo pravnu nesigurnost. Zna se npr. da mezhebi po nekim pitanjima imaju različite stavove pa bi svaka strana u sporu htjela da joj se sudi po mezhebu koji će presuditi njemu u korist. Također, jedan mezheb dozvoljava obnovu postupka, drugi ne.

Zato je uvijek u jednoj pokrajini, a u nekim slučajevima i u čitavom Hilafetu, oficijelan mezheb bio jedan od priznatih. To, međutim, nije značilo da su drugi mezhebi bili zabranjeni niti potisnuti. Svako je bio slobodan da bira vlastiti stav, da ga naučava i zagovara, ali to nije vodilo institucionalnom razjedinjavanju. To kako će neko klanjati za imamom, kako će živjeti svoju vjeru i šta će misliti njegovo je suvereno pravo i on će za njega odgovarati pred Uzvišenim, to pravo mu garantuju i svjetovni zakoni, ali takvi stavovi se ne mogu nametati kao zvanični sve dok ne prođu proceduru institucionalnog autoriteta.

U nekim sredinama kakvi su sjedišta Hilafeta ili u Mekki i Medini zabilježeni su slučajevi praktikovanja sva četiri mezheba u džamijama zato što je tu dolazilo do veće interakcije sljedbenika različitih mezheba. Iz tog vremena su i četiri mihraba kod Kabe, ali i u nekim drugim većim džamijama, ali i tada je zvaničan mezheb carstva ili pokrajine bio jedan.

Menšura

I u moru drugih nejasnoća koje su isplivale opiranjem paradžemata da se integrišu u strukture IZ je i ona kojom se IZ pokušava predstaviti samo kao udruženje građana i da kao takva nema pravo drugima ograničavati pravo da se bave organizacijom temeljnih vjerskih institucija kakve su džuma, zekat, takvim i sl. Ovdje treba naglasiti da ne samo što Zakon o crkvama i vjerskim zajednicama Islamskoj zajednici garantira pravo institucionalnog predstavljanja islama (isto pravo se garantuje i dvjema crkvama u BiH), već u kontekstu ove priče možda i bitnije, ona taj legalitet crpi iz menšure ili saglasnosti šejhu-l-islama, a samim time i halife, da u njegovom odsustvu vodi vjerska pitanja muslimana. Nije država svojim zakonom dala IZ to pravo već nasljednici halifa prije nego je ova institucija ukinuta u muslimanskom svijetu.

Življenje islama na ovim prostorima ne počinje od 1992, niti teobe ijednog pojedinca, zato bi i o ovim bitnim pitanjima trebali imati istinsku debatu koja neće počivati na šturim saopštenjima i vlastitim hirovima nego na „znanju“.

Izvor: Preporod

Više

Nema komentara

Neispravno tumačenje Tahavijeve poslanice

---

Tahavijeva poslanica iz akaida predstavlja osnovu ispravne sunitske doktrine, široko prihvaćena od sljedbenika akaidskih škola. Posebno su veliku pažnju ovoj poslanici posvetili učenjaci hanefijske pravne škole koji su ponudili jedanaest poznatih komentara, štiteći na taj način izmjene u tekstu i ispravnom razumijevanju, imajući u vidu oštre napade od krivovjernih pravaca kao što su mutezilije, kaderije, mušebbihe i dr.

Jedan od onih koji je dao komentar na Et-Tahavijevu poslanicu i pritom iznio određene stavove koji se podudaraju sa stavovima mudžesima (antropomorfizam), a suprotni su stavovima ehlis-sunne vel-džema‘a je Ibn Ebi ‘Izz, pozivajući se navodno na mezheb selefa, dok je njegov komentar, ustvari, prikaz stavova Ibn Tejmije i njegovih sljedbenika. Naravno, učenjaci su prepoznali namjere autora ovog komentara i stali u zaštitu ispravnih stavova Imam Et-Tahavije, rahimehullahu. Od ovih učenjaka izdvajamo:

- Ibn Hadžer el-Askelani (Šafi’ij),
- Mula Ali el-Kari (Hanefi),
- Zejnuddin ibn Redžeb (Hanbeli),
- Tekijuddin ibn Muflih (Hanbeli) i dr.

Komentar ovog autora je preveden na bosanski jezik, što mi je dalo povoda i obavezu da ukažem na neke neispravne stavove ovog djela i upozorim čitaoce na opasnost istog, moleći dragog Allaha, dželle šanuhu, da nas učini iskrenim sljedbenicima islama i dosljednim prenosiocima ispravnog vjerovanja.

Neki od stavova suprotni učenju ehlis-sunne vel-džema‘a u akaidu su:

1) vjerovanje u postojanje bespočetnog lanca stvorenih stvari;
Kaže Ibn Ebi El-Izz u svom komentaru Et-Tahavijeve akide na stranici 121: “Da li mogu nastali događaji opstati u budućnosti i prošlosti ili ne? Ili samo u budućnosti? Ili samo u prošlosti? O tome imaju tri poznata mišljenja kod teoretičara iz redova muslimana i nemuslimana.
Najslabije mišljenje je ono koje kaže: „Njihova trajnost nije bila moguća ni u prošlosti ni u budućnosti“, kao što je govorio Džehm b. Safvan i Ebul-Huzejl el-Allaf.

Drugi odgovor je onih koji kažu: „Njihova stalnost je moguća u budućnosti, a ne u prošlosti, kao što je mišljenje mnogih pobornika kelama i njihovih istomišljenika iz reda islamskih pravnika i drugih.“
Treće mišljenje kaže da je njihova stalnost moguća i u prošlosti i u budućnosti, kao što govore imami u hadisu.“

Ibn Ebi el-'Izz tvrdi da učenjaci hadisa smatraju lančanu povezanost stvorenih stvari vječnom u svojoj prošlosti – što je očita potvora. Ovaj stav potvrđuje postojanje vječnog uz Allaha, dželle šanuhu, što predstavlja jasnu zabludu.

Uzvišeni Allah kaže: „On je prvi.“ Allahov Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, kaže: „Allah je bio i ništa sa Njim nije bilo“. (Buhari)

2) Autor smatra da je Božiji govor sastavljen od slova i glasova inherentnih Božijoj biti. Kaže u svom komentaru: „On (Allah) govori glasom koji se čuje“ Ibn Tejmija pojašnjava kakvoću ovog glasa i kaže da on liči na zvuk groma. Ovu tvrdnju temelje na slabim predajama.

Kaže Imam el-Hafiz ibn el-Kattan el-Fasij, rahimehullahu: „Postignut je konsenzus učenjaka da Allahov, dželle šanuhu, govor nije slovo niti glas, već su oni sredstvo da se Allahov, dželle šanuhu, govor uči i sluša...“

Kaže imam Ez-Zehebi, govoreći o Kerabisiju: „A ako kaže: 'Allahov, dželle šanuhu, govor nije stvoren, a glasovi i slova su stvoreni' – onda je rekao istinu, jer su naša djela stvorena. A ako kaže da je značenje tj. kelam nefsijj stvoren – onda je došao do onoga čemu se suprostavio Ahmed ibn Hanbel.“

3) Potvrđivanje granice Allahova, dželle šanuhu, Zata. Kaže u svom komentaru: „U osnovi nije dozvoljeno da bude razilaženja oko termina granica u ovom značenju, jer poslije njene negacije stoji samo negacija postojanja Gospodara i Njegove suštine.“

Ovakva izjava jasno ukazuje da autor primjenjuje zakone tijela na Bit Uzvišenog Allaha. Ovakvu brutalnu izjavu o Allahovom, dželle šanuhu, Zatu osudio je komentator Buharijeve zbirke hadisa El-Hafiz Ibn Hadžer el-Askelani, rekavši: „Ne priznajemo da negacija ograničenja Allahovog, dželle šanuhu, Zata vodi izjednačavanju sa nepostojećim nakon utvrđivanja Njegovog postojanja.“

Kaže imam Ebu-Mensur el-Bagdadi, rahimehullahu: „Učenjaci ehlis-sunne vel-džema‘a su složni po pitanju negacije krajeva i ograničenja Allahovog, dželle šanuhu, Zata za razliku od hišamija i keramija mudžessima.“

Kaže Šemsuddin Ez-Zehebi, rahimehullahu: „Uzvišen je Allah od ograničenja i opisivanja, osim kako je Sebe opisao.“

Imam Et-Tahavi, rahimehullahu, jasno i nedvosmisleno kaže: „Allah, dželle šanuhu, je bez granica, krajeva, elemenata, udova i djeluje neposredno. Šest strana koje obuhvataju stvorene stvari Njega ne obuhvataju.“

4) Autor pripisuje pravac Uzvišenom Allahu, te kaže: „Pod terminom pravac – el-džihe, misli se na nešto što postoji, a može se misliti na nešto što ne postoji. Poznato je da postoje samo Stvoritelj i stvorenja..., Ako se pod pravcem misli na nepostojeću stvar koja je iznad svijeta, onda je tamo samo Allah Jedini. Ako se kaže da je On sa ovakvim značenjem u pravcu, to je ispravno...“

Autor potvrđuje da je Allah, dželle šanuhu, u pravcu poviše svijeta kojeg je nazvao nepostojeća stvar!!! Zar nije čudno da potvrđuje Allahu, dželle šanuhu, mjesto u pravcu na koje se može prstom pokazati, a ono je nepostojeće??? Može li se pokazati na nešto što ne postoji?

Autor Ibn Ebi el-Izz nastavlja: „Nema sumnje da pravci nemaju granica.“ Veoma čudno od autora da potvrđuje granice Allahu, dželle šanuhu, a negira ih stvorenjima!

5) Kaže Ibn Ebi el-Izz: „Pored toga, kako može razum smatrati neispravnim da se Svevišnji Allah približava nekim djelovima svijeta dok je na Aršu iznad nebesa, ili da se Njemu približava ko želi od Njegovih stvorenja? Ko negira ovo, nije Ga spoznao istinskom spoznajom.“

Autor jasno tvrdi da Allah, dželle šanuhu, svako veče silazi na zemaljsko nebo i kaže: „Silazak kod svih ljudi znači sa visine na dole.“
Kaže Ez-Zehebi: “Od Malika se prenosi da je rekao: 'Allah, dželle šanuhu, spušta Svoju odredbu, a On je Vječni, ne mijenja se.' Kaže Salih: 'Spomenuo sam ovo Jahji ibn Bukejru, pa je rekao: 'Tako mi Allaha, ovo je lijepo tumačenje.'”

Kaže Ibn Hadžer el-Askalani: “A što se njegovih riječi jenzilu tiče, to se odnosi na Njegove radnje, a ne na Njegovo Biće. To je fraza koja upućuje na Meleka koji se spušta Allahovom, dželle šanuhu, naredbom.”

U hadisu kojeg bilježi Imam Muslim, Poslanik, sallallahu ‘alejhi ve selleme, kaže: Naš Gospodar jenzilu (spušta se) svake noći na nebo i kaže: Da li Me neko moli, pa da mu uslišam molbe?

Kaže Imam En-Nevevi, rahimehullahu: Ovo je jedan od “hadisa o atributima” i ulema ovakve hadise tumači na dva načina:

Prvi način: Stav je većine ranih muslimana (selef) i nekih mutekelima da je hadis istinit u smislu koji dolikuje Uzvišenom Allahu, dok vanjsko značenje nije prihvatljivo ali ipak se ne tumači putem te’vila vjerujući da je Allah čist od svakog svojstva stvorenih stvari, od premeštanja, pokreta i drugih znakova stvorenog.

Drugi način: Stav je većine mutekelima i jednog dijela učenjaka selefa, a prenosi se od Malika i El-Evza’ija, da se ovakvi hadisi trebaju tumačiti putem te’vila na način prikladan njihovom kontekstu.

Prema tome, oni tumače te’vilom ovaj hadis na dva načina:

1) Malik ibn Enes i drugi kažu: spušta se Njegova milost, naredba i meleki, kao kada se kaže: Sultan je uradio to, odnosno: uradili su njegovi podanici po njegovom naređenju.

2) Izraz jenzilu (spušta se) je metafora kojom se ističe posebna Allahova briga i naklonost prema vjernicima u to doba noći.

(Iz knjige: Tahavijeva poslanica iz akaida / Sejh B.Nicevic)

Više

Nema komentara

Hadiska podloga islamske tradicije Bošnjaka: Dove

---

Naš narod često uči dove, osobito kada se nađe u nevolji, bolesti, tuzi, ratu, brigama, neimaštini i sl.

 Poslanik, s.a.v.s., je započinjao svoje dove riječima:

سُبْحَانَ رَبِّيَ الْأَعْلَى الْعَلِيِّ الْوَهَّابِ

„Subhane rabbijel-alijjil-ea`lel-vehhab! Neka je slavljen moj Uzvišeni Gospodar i najveći Dobrodavatelj.“[1] Zato možemo čuti muezina da uči navedene riječi pred zajedničku dovu. U ma kakvim nevoljama da se vjernik nađe izlaz bi tražio u strpljenju i učenju dove. Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

الدُّعَاءُ سِلاَحُ الْمُؤْمِنِ وَعِمَادُ الدِّينِ وَنُورُ السَّمَاوَاتِ وَالْأَرْضِ

„Dova je oružje vjernika, stub vjere i svjetlo nebesa i zemlje.“[2]

Preporučeno vrijeme za učenje dove je iza namaza, u ramazanu, petkom, u noći Lejletul-kadr, a što se tiče mjesta to je na Arefatu, kod Ka`be, u džamiji i dr. Svaki put u namazu prije selama kod nas se uči kur`anska dova Rabbena atina, a to je upravo dova koju je Poslanik, s.a.v.s., najviše učio:

كَانَ أَكْثَرُ دَعْوَةٍ يَدْعُو بِهَا اللَّهُمَّ رَبَّنَا آتِنَا فِي الدُّنْيَا حَسَنَةً وَفِي الْآخِرَةِ حَسَنَةً وَقِنَا عَذَابَ النَّارِ

„Poslanik, s.a.v.s., je najčešće učio ovu dovu: Rabbena atina fiddunja haseneten ve fil-ahireti haseneten vekina azaben-nar. Gospodaru naš! Daj nam dobro na ovom i na budućem svijetu i sačuvaj nas od džehenemske vatre.“[3]

Muslimani u BiH u različitim prilikama ako ne znaju odgovarajuće dove, najčešće uče Fatihu. Fatiha je i najbolja dova jer je Poslanik, s.a.v.s., rekao:

إِنَّ أَفْضَلَ الدُّعَاءِ الْحَمْدُ لِلَّهِ

„Najbolja dova je El-hamdu lillah (El-Fatiha).“[4]

Često slušamo kako ljudi govore: „Da je ono zdravlja i mira, a sve drugo lahko će biti.“ Pa i Poslanik, s.a.v.s., je savjetovao:

لَمْ تُؤْتوُا بَعَدَ كَلِمَةِ الْإِخْلاَصِ مِثْلَ الْعَافِيَةِ فَسَلوُا اللهَ الْعَافِيَةَ !

„Poslije riječi Kelimei-šehadeta (imana) ništa vam bolje nije darovano od zdravlja. Zato molite Allaha da vam podari dobro zdravlje.“[5]

اَلأَمْنُ وَالْعَافِيَةُ نِعْمَتَانِ مَغْبُونٌ فِيهِمَا كَثِيرٌ مِنَ النَّاسِ

„Sigurnost i zdravlje su dvije Allahove blagodati koje se kod većine ljudi zanemaruju i zaboravljaju (tj. ne zna im se vrijednost, dok se ne izgube).“[6]

Često čujemo narod kako se obraća Bogu učeći: „Bože sačuvaj me svakog belaja i nevolje.“ Tu dovu nam je preporučio i Poslanik, s.a.v.s.:

مَا مِنْ دَعْوَةٍ يَدْعُو بِهَا الْعَبْدُ أَفْضَلَ مِنَ اللَّهُمَّ إِنِّي أَسْأَلُكَ الْمُعَافَاةَ فِي الدُّنْيَا وَالْآخِرَةِ

„Jedna od najljepših dova kojom se čovjek obraća svome Gospodaru je: Gospodaru, Tebe molim da me sačuvaš od svakog zla i nesreće na ovom i na budućem svijetu.“[7]

Fadileti učenja Kur'ana i pojedinih sura

Muslimani iznad svega cijene i poštuju Kur'an, vole ga učiti i slušati. Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

اِقْرَءُوا الْقُرْآنَ فَإِنَّهُ يَأْتِي يَوْمَ الْقِيَامَةِ شَفِيعًا لِأَصْحَابِهِ

„Učite Kur'an, jer će on doći na Sudnjem danu da se zauzima (šefa`at čini) za svoje učače.“[8]

Oni koji uče pravilno Kur'an, a uz to još imaju lijep glas, veoma su omiljeni u našem narodu. Poslanik, s.a.v.s., je volio slušati lijepo učenje Kur'ana, pa je rekao:

لِكُلِّ شَيْءٍ حِلْيَةٌ وَحِلْيَةُ الْقُرْآنِ الصَّوْتُ الْحَسَنُ

„Svaka stvar ima svoj ukras, a ukras Kur'ana je lijep glas.“[9]

Kod nas se organizuju halke, sijela i druženja, u cilju učenja, proučavanja, tumačenja i podučavanja Kur'anu. Za takve skupove Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

وَمَا اجْتَمَعَ قَوْمٌ فِي بَيْتٍ مِنْ بُيُوتِ اللَّهِ يَتْلُونَ كِتَابَ اللَّهِ وَيَتَدَارَسُونَهُ بَيْنَهُمْ إِلَّا نَزَلَتْ عَلَيْهِمُ السَّكِينَةُ وَغَشِيَتْهُمُ الرَّحْمَةُ وَحَفَّتْهُمُ الْمَلَائِكَةُ وَذَكَرَهُمُ اللَّهُ فِيمَنْ عِنْدَهُ

„Kada se ljudi okupe u jednoj od Allahovih kuća (džamija) da uče Allahovu Knjigu (Kur'an) i da je međusobno proučavaju, na njih se spusti mir, prekrije ih Allahova milost, okruže ih meleki, i Allah ih spomene među onima koji su kod Njega.“[10]¸

Kada neko prouči Kur'an – hatmu, običaj je da se prouči zajednička dova i poželjno je da bude što više prisutnih. Sakupljanje porodice i ostalih ljudi prilikom učenja dove, nakon proučene hatme, mnogi učenjaci smatraju lijepim činom.

أَنَّ أَنَسَ بن مَالِكٍ ، كَانَ إِذَا خَتَمَ الْقُرْآنَ جَمَعَ أَهْلَهُ وَوَلَدَهُ ، فَدَعَا لَهُمْ .

„Enes Ibnu Malik r.a. kada bi proučio cijeli Kur'an, sakupio bi svoju djecu i porodicu i učio bi dovu.“[11]

Muslimani imaju posebno poštovanje prema knjizi Kur'anu, kojeg zovu Mushaf. Žele ga imati u kući, žele znati učiti u njemu, drže ga na posebnim policama i uvijek da bude pravilno okrenut. Ništa ne stavljaju na Mushaf od drugih stvari i knjiga. Prije i poslije učenja, običaj je da ljube Kur'an.

كَانَ عِكْرِمَة يَأْخُذُ الْمُصْحَفَ فَيَضَعَهُ عَلَى وَجْهِهِ وَيَبْكِي وَيَقُولُ : كِتَابُ رَبِّي كِتَابُ رَبِّي

„Prenosi se da je Ikrime, iz ljubavi prema Kur'anu, uzimao Mushaf, ljubio ga i plačući govorio: Knjiga moga Gospodara.“[12]

Već je rečeno da je Fatiha, prva kur'anska sura, koju zna napamet svaki musliman, najbolja dova. Ona je ujedno i najodabranija sura i zato se uči u svakom namazu, na svakom rekatu. Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

...هِيَ أَعْظَمُ سُورَةٍ فِي الْقُرْآنِ...

„...Ona je (El-Fatiha) najveličanstvenija sura u Kur'anu...“[13]

Često slušamo učenje sure Ihlas, i to obično po tri puta. Mnogi je uče iza sunneta pojedinih namaza, iščekujući ikamet za farz namaz. O njenoj vrijednosti Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

مَنْ قَرَأَ قُلْ هُوَ اللَّهُ أَحَدٌ فَقَدْ قَرَأَ ثُلُثَ الْقُرْآنِ

„Ko prouči suru Ihlas, kao da je proučio trećinu Kur'ana.“[14]

Kod nas se često uči sura Jasin, i mnogi je znaju napamet. Sevape od učenja ove sure učači obično poklanjaju svojim umrlim. Za ovu suru Poslanik, s.a.v.s., je rekao:

إِنَّ لِكُلِّ شَىْءٍ قَلْباً وَقَلْبُ الْقُرْآنِ يٰسۤ

„Sve ima svoje srce, a srce Kur'ana je sura Jasin.“[15]

مَنْ قَرَأَ يٰسۤ ابْتِغَاءَ وَجْهِ اللهِ غُفِرَ لَهُ مَا تَقَدَّمَ مِنْ ذَنْبِهِ فَاقْرَؤُوهَا عِنْدَ مَوْتَاكُمْ

„Onome, ko uči suru Jasin, tražeći Allahovo zadovoljstvo, bit će oprošteni raniji grijesi. Zato, učite Jasin, naročito kod osoba na samrti.“[16]

Sura Jasin se uči kod bolesnika, na putovanju, u raznim životnim teškoćama i neprilikama, da bi Allah, dž.š., stanje olakšao i situaciju učinio boljom.

Halke zikra i tevhidi

Kod nas se organizuju tevhidi u kojima se uči Kur'an i razni zikrovi. Najčešće se to veže za naše umrle, pred njihove duše. Važno je da ti skupovi budu iskrenih namjera i da se na njima skrušeno i pobožno uče oni zikrovi koje je preporučio Poslanik, s.a.v.s., Još je bolje ako ima mogućnosti odvajanja muškaraca od žena, tzv. muški i ženski tevhidi. Pokušao sam naći podlogu za te naše tradicionalne tevhide u ovim hadisima Poslanika s.a.v.s.:

عَنْ عَبْدِ اللهِ بْنِ عَمْرٍو قَالَ قُلْتُ يَا رَسُولَ اللهِ مَا غَنِيمَةُ مَجَالِسِ الذِّكْرِ قَالَ غَنِيمَةُ مَجَالِسِ الذِّكْرِ الْجَنَّةُ

Abdullah b. Amr, r.a., veli: Upitao sam Allahova Poslanika, s.a.v.s., šta je nagrada prisustvovanja skupovima zikra? Odgovorio je: Nagrada za to je Džennet.[17]

إِذَا مَرَرْتُمْ بِرِيَاضِ الْجَنَّةِ فَارْتَعُوا قَالُوا وَمَا رِيَاضُ الْجَنَّةِ قَالَ حِلَقُ الذِّكْرِ

„Kada prođete pored dženetskih bašča, uberite nešto iz njih! Upitali su: Šta su to dženetske bašče? Rekao je: Halke zikra.“[18]

Korisno je što se na tim tevhidima - skupovima sretne i vidi brojna rodbina, komšije i prijatelji, koji se inače slabo obilaze. Isto tako, imam prisutnima održi vaz, jer je to dobra prilika za to.

Dove za kišu

Kišne dove su se učile u našim krajevima u vrijeme velikih suša koje su prijetile da unište usjeve i ljetinu. Obično su se učile vani pod vedrim nebom, petkom pred džamijama ili na dovištima u prirodi. Danas se dove za kišu uče na minberima iza hutbe u periodima sušnih vremena. Na dovama su učestvovali samo muškarci uključujući i mušku djecu. Djeca su učila lutfi dove i ilahije najčešće na turskom jeziku. Učila su po dvojica sa lijepim glasovima a ostali glasno pratili sa „Amin.“

Evo nekoliko bejtova lutfi dova za kišu koje je sastavio Ali ef. Sadiković (1871-1936) muderris iz Janje:

Ja ilahi ja Hu ja Rabb,

ja Rahmanu ja Rahim!

Ja Halimu ja Alimu,

ja Alijju ja Azim!

Šermile kapuna gjelmiš,

asi kuller ja Kerim!

Lutf idup isjane bakma,

amini sibjana bak!

Džudu fadlinle ejle ja Rabb,

nešri rahmet ber ibad!

Prijevod po prof. Ahmedu O. Mešiću glasi:

O moj Bože, o Hu, o Gospodaru,

o Milostivi, o Samilosni!

O Blagi, o Znani,

o Visoki, o Veliki!

Sa stidom (sramom) na Tvoju kapiju došli su

griješni robovi, o Plemeniti!

Učini dobrotu, ne gledaj grijehe,

pogledaj dječije „Amin“!

Svojom darežljivošću i dobrotom, o Gospodaru,

prospi Svoju milost na robove![19]

Poslanik, s.a.v.s., je sa svojim ashabima učio dove za kišu, koje glase:

اَللَّهُمَّ أَغِثْنَا اَللَّهُمَّ أَغِثْنَا اَللَّهُمَّ أَغِثْنَا

„Allahu kišu nam obilnu spusti!“ (tri puta se ponavlja)[20]

اَللَّهُمَّ اسْقِ عِبَادَكَ وَبَهَائِمَكَ وَانْشُرْ رَحْمَتَكَ وَأَحْيِ بَلَدَكَ الْمَيِّتَ

„Allahu, kišom obilnom napoji robove Svoje i životinjski svijet Svoj! Raširi milost Svoju i oživi obamrlu zemlju Svoju.“[21]

Izlagati se prvim kapima kiše

Kada zapada kiša, osobito ljeti, poslije dugog sunčanog i toplog perioda, ko se zadesi vani, ne žuri se skloniti u kuću. Narod obično kaže: Nisi šećer pa da se istopiš. Jedni izađu vani, osobito djeca, da osjete Allahovu milost, da malo pokisnu. Tako su činili Poslanik, s.a.v.s., i njegovi ashabi:

أَصَابَنَا مَعَ النَّبِيِّ صَلَى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ مَطَرٌ، فَحَسَرَ النَّبِيُّ صَلَّى اللهُ عَلَيْهِ وَسَلَّمَ ثَوْبَهُ عَنْهُ حَتَّى أَصَابَهُ الْمَطَرُ، قُلْنَا: لِمَ فَعَلْتَ؟ قَالَ: لِأَنَّهُ حَدِيثُ عَهْدٍ بِرَبِّهِ

„Bili smo sa Poslanikom, s.a.v.s., kad nas je uhvatila kiša. Poslanik, s.a.v.s., zagrnu svoju odjeću dopuštajući tako da mu kiša pada na tijelo. Zašto si to učinio? - upitasmo ga.-Jer je ona netom (direktno) stigla od svoga Gospodara - reče Poslanik, s.a.v.s.“[22]

---

[1] Ahmed, Hakim, - sahih, Izbor Poslanikovih hadisa, Jakub Memić, hadis br. 1268.

[2] Ebu Ja'la i Hakim, - sahih, Izbor Poslanikovih hadisa, Jakub Memić, hadis br. 848.

[3] Buharija, Muslim, Ahmed, Ebu Davud, - sahih, Izbor Poslanikovih hadisa, Jakub Memić, hadis br. 1247.

[4] Tirmizi, Ibnu Madže, Hakim, - sahih, Fikhussunneh, Es-Sejjid Sabik, Knjiga II, str. 89.

[5] Bejheki u Šu'abul-iman, - hasen, Izbor Poslanikovih hadisa, Jakub Memić, hadis br. 1314.

[6] Taberani, - hasen, Isto, hadis br. 158.

[7] Ibnu Madže, - hasen, Isto, hadis br.1438.

[8] Muslim, Muslimova zbirka hadisa, El-Munziri, Prijevod dr. Šefik Kurdić, Knjiga III, hadis br. 2095, str. 550.

[9] Abdurrezzak u Džamiu' i Dija', - sahih, Izbor Poslanikovih hadisa, Jakub Memić, hadis br. 1304.

[10] Muslim, Rijadussalihin, En-Nevevi, hadis br. 1023.

[11] Ahmed, Donošenje salavata na Poslanika s.a.v.s., dr. Fuad Sedić, Takvim 2012., str.122.

[12] Šuabul-imani, 2/410, Ogranci imana Prijevod dr. Fuad Sedić, str. 121.

[13] Buharija, Buharijeva zbirka hadisa, Knjiga III hadis br. 4474 str. 480

[14] Muslim, Ahmed, Nesai, Izbor Poslanikovih hadisa, Jakub Memić, hadis br. 1700.

[15] Tirmizi-hasenun garib, Tirmizijina zbirka hadisa Prijevod prof. Mahmut Karalić, Knjiga VI, str. 333.

[16] Bejheki u Šua'bul-iman, - sahih, Izbor Poslanikovih hadisa, Jakub Memić, hadis br. 1701.

[17] Ahmed sa dobrim senedom, Et-tergibu vet-terhib, El-Munziri, Prijevod dr. S. Topoljak, hadis br. 485, str.301.

[18] Tirmizi, - hasenun garib, Isto, hadis br. 486, str. 301.

[19] Vjerski običaji muslimana u BiH, Enver Mulahalilović, Drugo dopunjeno izdanje, str. 204.

[20] Buharija, Muslim, Hisnul-muslimi, Said El-Kahtani, br.59.

[21] Ebu Davud, - hasen, Hisnul-muslimi, Said El-Kahtani, br.59.

[22] Muslim, Ebu Davud, Ahmed, Bejheki, Ibnu Hibban, Buharija u El-Edebul-Mufredu, hadis br. 564.

---

Izvor: Preporod

Više

Nema komentara

Klanjanje namaza pred istek namaskog vremena

---

Pitanje:

Esselamu alejkum!

Da li je ispravan namaz obavljen u svom namaskom vremenu, ako pri klanjanju istekne namasko vrijeme tj. počne ezan za idući namaz?

Odgovor:

Esselamu alejkum!

Namaz je u spomenutom slučaju ispravan, ali takve situacije treba izbjegavati koliko god je moguće.

---

Izvor: islamskazajednica.ba

Više

Nema komentara

Čauševićev tesavvufski kružok

---

POVEZANO
 - Angažirani intelekt i praktični tesavvuf: Jedan portret Džemaludina Čauševića

 - Reis Džemaludin Čaušević: Intelektualni angažman i tesavvufsko naslijeđe

- NASTAVAK | Reis Džemaludin Čaušević: Intelektualni angažman i tesavvufsko naslijeđe

---

Džemaludin Čaušević redovno je održavao predavanja iz tesavvufa u užem krugu pripadnika tarikata, koji su se sastajali u kući Sejdage Muidovića, derviša nakšibendijskog reda, a koji se ranije obrazovao zajedno s Mujagom Merhemićem. Tome krugu ljudi koji su slušali ova predavanja pripadali su i Adem-beg Karađozović te spomenuti hadži Mujaga Merhemić."[1] Upravo iz ovog Čauševićeva tesavvufskog kružoka razvit će se osnovni pravci javnog djelovanja mutesavvifa na početku XX st. U mogućnosti smo prepoznati dva takva pravca. S obzirom na koncept našega rada, nismo u mogućnosti te pravce detaljno predstaviti. Pozivajući se na jedan ranije objavljeni rad upravo o tome,"[2] samo ćemo naznačiti koji su to smjerovi. Prvi je obilježen angažmanom Adem-bega Karađozovića, i to u nekoliko vidova, od kojih je svakako najzanimljiviji nastojanje ka reaktiviranju Gazi Husrev-begova hanikaha, što je, opet, podrazumijevalo dvoje: izraz težnje ka prosvjetnoj nezavisnosti Bosne i Hercegovine, te želju za podizanjem obrazovnoga kvaliteta bosanskih derviških duhovnih starješina – šejhova. Drugi pristup odnosi se na angažman hadži Mujage Merhemića, vezan uglavnom za Sarajevo, a koji se ogledao naročito u nastavku tradicije prevođenja i tumačenja “Mesnevije”, autora Mawlāne Ğalāl ad-Dīn Rūmīja, uz prethodno dobijeno duhovno ovlaštenje (mesnevihânstvo), te u organiziranju brojnih tradicijskih vjerskih svečanosti, koje će, na taj način, biti sačuvane od zaborava, a danas se, upravo zahvaljujući tome angažmanu, održavaju u okviru posebnih programa pojedinih tekija i džamija. Aktivnost Čauševićeva tesavvufskog kružoka bila je konstantna, čak i u vrijeme poznatoga razlaza između Džemaludina Čauševića i hadži Mujage Merhemića. Njihovo međusobno distanciranje, shodno našem dubokom uvjerenju, i bit će prevladano aktivnošću kružoka. Argumenti i ove tvrdnje, ali općenito i stava da je takav kružok imao znatan utjecaj, jesu dva teksta Adema Karađozovića, u kojima je Karađozović, obrađujući život i djelo osnivača derviškog reda mevlevija Rumija te prezentirajući dijelove Mesnevije, izravno spomenuo Džemaludina Čauševića, posvećujući mu jedan članak povodom Čauševićeve šezdeset i pete godine života,"[3] i to pod krajnje sugestivnim naslovom “Istiniti imam”,"[4] a u drugom ga oslovljavajući “živući mladi-starac”. U tom drugom radu Karađozović je istakao da je Čaušević obolio i prestao “kazivati Mesneviju”, aludirajući pri tome da u Sarajevu postoje ljudi koji bi mogli nastaviti njeno tumačenje te izražavajući nadu da će ih taj njegov tekst “ponukati, da se maknu”, kako se ta tradicija ne bi ugasila u Bosni."[5] Pod tim osobama koje mogu nastaviti “kazivanje Mesnevije” Karađozović ne samo da misli već najavljuje budući angažman Mujage Merhemića kao mesnevihâna, što po našemu sudu, otkriva da je Karađozović bio spona između Čauševića i Merhemića nakon njihova međusobnog razlaza, te da su, i pored velikih nesuglasica, u kasnijem periodu i reis Čaušević i Mujaga Merhemić nastavili zajedničko djelovanje na polju tesavvufa te njegovanja bosanske muslimanske duhovne baštine uopće."[6]

---

[1] Vidi: Mahmud Traljić, „Hadži Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević kao vaiz i mesnevihan“, Šebi Arus, Sarajevo, izdavač Fejzullah Hadžibajrić, 1974, str. 18.
[2] S. Beglerović, “Prilog izučavanju tesavvufske misli i tarikatske prakse u XX st.”, Novi Muallim, Sarajevo, XI/2010, br. 42, str. 59–65.; također i: Tesavvuf Bosne u vidicima Fejzulaha Hadžibajrića, str. 122–144.
[3] Ibni Adem, „Hazreti Mevlana Dželaluddini Rumi: Istiniti imam (Dragulji iz
veličanstvene Me snevije)“, Islamski glasnik, 17. januar 1936, str. 4.
[4] Da li je ovo bila stvarna namjera Adem-bega, ne znamo, no, riječ je o štamparskoj grešci, ispravan naslov glasi: “Istiniti iman”. Vidi: Ibni Adem, “Hazreti Mevlana Dželaluddini Rumi: Neka se ispravi!”, Islamski glas, 24. januar 1936.
[5] Ibni Adem, “Hazreti Mevlana Dželaluddini-Rumi (Kaddesallahu sirrehulaziz)”, Islamski glas, br. 22, 04. mart 1936, str. 11.
[6] U tome vremenu Čauševićev tesavvufski krug se i sastojao samo od njih trojice: Čauševića, Merhemića i Karađozovića, jer je četvrti pripadnik Sejdaga Muidović umro
1917. godine. Vidi: Fejzulah Hadžibajrić, Hadži Mujaga Merhemić: Život i rad, Sarajevo. Predavanje održano 30. aprila 1959. godine prilikom četrdesetnice smrti u H. Mujaginoj kući u Sarajevu, separat, 1959, str. 22.

Autor teksta: Samir Beglerović

Više

Nema komentara