Dolazeći u Sarajevo za vrijeme studijskih raspusta u mjesecu ramazanu, od 1900. do 1902. godine, Čaušević je prenio svoju dervišku praksu iz Istanbula, ovaj put stanujući ne u unajmljenom stanu već u Gazi Husrev-begovom hanikahu. Svake ramazanske noći nakon teravije njegova preskromna derviška sobica bila je prepuna ljudi zainteresiranih za već spomenuta predavanja sastavljenja kombiniranjem autentičnog tesavvufskog nauka i angažirane savremene teologije."[1] Uporedo s društvenim i aktivnostima u Zajednici, Čaušević je nastavio održavati i sarajevsku mevlevijsku tradiciju, držeći predavanja iz Rumijeve Mesnevije. Ne znamo kada je tačno počeo s ovom praksom kao mesnevihân, pouzdano se zna da je to bilo već od samih početaka angažmana u Ulema-i medžlisu,"[2] a predavanja je zasigurno držao u 1911. godini u Isa-begovoj tekiji sve do zabrane njena rada, te potom nastavio u kući hadži Mujage Merhemića. Učitavanje prakse derviša prethodnih generacija u život modernog bosanskog društva Čauševiću je pomoglo da osmisli specifičan vid pisma – arebicu, koja je bila izraz bosanskoga jezika napisanoga formom arapskoga pisma."[3] Naime, derviši su mnogo ranije u želji da opća muslimanska te napose tesavvufska učenja približe svome narodu sastavljali pjesme (ilahije i kaside) na maternjem jeziku zapisujući ih arapskim pismom."[4] Ovu praksu Džemaludin Čaušević, na određen način, legitimirao je ali i popularizirao.
Kako smo ranije naveli, ubrzo nakon povratka u Sarajevo, Čaušević je imenovan za profesora Šerijatske sudačke škole. Međutim, sredinom 1912. godine na mjesto direktora Šerijatske sudačke škole postavljen je nastavnik koji nije bio član “Ilmije”. Iz toga razloga Čaušević je u julu 1912. godine dao otkaz u školi. Razlog otkaza bio je principijelne naravi, budući da je Čaušević smatrao kako je imenovanje direktora koji nije član “Ilmije”, a inače njegova ličnog prijatelja, značilo potcjenjivanje značaja “Ilmije”, da naglasimo – udruženja imama, dakle vjerskih službenika, te da je Čauševićev premještaj ustvari predstavljao i degradiranje njegove ličnosti, ali i svojevrstan prezir naspram položaja vjerskoga učenjaka u tadašnjem modernom bosanskom društvu."[5] Ova reakcija dodatno pokazuje Čauševićev angažman i duboko razumijevanje suštinskih problema njegova vremena, jer su prethodno izneseni postupci sasvim sigurno u skladu s općim prodorom moderne znanosti i izmještanja religije iz sâmoga središta i temelja ka marginama društvenoga života. Stoga je Čauševićev otkaz reakcija i zrelog ali i apsolutno odgovornog mislioca, intelektualca, spremnog na snošenje posljedica svoga postupka. I stvarno, period koji je uslijedio bio je jedno od najvećih iskušenja u njegovu životu. U naredne dvije godine, što zvuči doista nevjerovatno, Čaušević nije imao nikakva materijalna primanja. No, umjesto finansijskog zaduživanja, što je naš i običaj naše generacije intelektualaca i muslimanskih znanstvenika, a što kao po pravilu skoro uvijek dovodi do gubitka nezavisnoga, slobodnoga mišljenja, te, s vremenom, i konačnog odustajanja od insistiranja na principu zbog kojega je uopće i nastupila teška situacija, Čaušević se odlučio u praksi “potvrditi” derviški princip siromaštva (faqr), prodajući svoje knjige i namještaj, i tako naprosto preživljavajući."[6] Ovo je samo povećalo ljubav muslimana prema njemu. Ipak, stanje je bivalo sve teže, te je Čaušević ozbiljno razmišljao o povratku u Tursku. Dragi Bog podario je specifičnu situaciju u kojoj je dotada aktuelni reisul-ulema hafiz Sulejman Šarac podnio ostavku na taj najviši položaj u Zajednici, te je, i pored protivljenja bosanske vlade, na insistiranje Hodžinske kurije i intelektualaca, Čaušević imenovan reisul-ulemom 1914. godine. Nema nikakave sumnje da su i članovi Hodžinske kurije i krugovi intelektualaca dali prednost Čauševiću usljed njegove neupitne obrazovanosti, sposobnosti razumijevanja bîti problema njihova vremena i nepokolebljive odgovornosti u obavezama koje je vršio."[7]
Naredne godine pokazat će da je jednome dijelu Hodžinske kurije Čauševićeva odgovornost ipak predstavljala veliki teret, usljed čega će doći do velike, rekli bismo, temeljne podjele među muslimanima Bosne i Hercegovine koja se zadržala sve do danas. No, o tome govorimo detaljno u zasebnoj studiji."[8] Njegovo konstantno vezanje tesavvufa i tarikata za službenu teologiju i uvriježeni život Zajednice posebno je izraženo činom zazivanja Lijepih Božjih Imena (zikr), čije je učenje na činu inauguracije za reisul-ulemu predvodio duhovni starješina (šejh) Isa-begove mevlevijske tekije na Bentbaši Ruhija Šehović."[9] Otvorenost tradicionalne percepcije islama u Bosni i Hercegovini, čiji je bitni segment i tesavvufsko naslijeđe, naročito je došla do izražaja na ovome činu inauguracije, koji je, može se slobodno reći, kod nas jedinstveni a ipak dosada nedovoljno poentirani derviški mevlevijski čin. Ne samo da je derviški zikr bio sastavni dio programa već je, rekli bismo, čin postavljenja skoro u cijelosti bio podređen mevlevijskom načinu starješine tekije (postnišin), budući da je prilikom ustoličenja reisul-uleme Čauševića program praćen nastupom mevlevijskog orkestra Isa-begove tekije u dvorištu Careve džamije."[10] Insistirajući na ukupnoj duhovnoj tradiciji bosanskih muslimana, Čaušević nije pravio razliku, u smislu preferiranja, između unutarnje (bāṭin) i izvanjske (ẓāhir) tradicije islama. Tako je, pored svakodnevnih, službenih zaduženja, redovno odlazio i u posjetu (zijaret) turbetu i tekiji Abdurahmana Sirri-babe na Oglavku, jednom od reformatora tarikata u Bosni i Hercegovini u XIX stoljeću."[11] Jednostavno rečeno, sva njegova borba zapravo je podrazumijevala borbu za cjelokupno duhovno i materijalno naslijeđe, pa je tako shvatljivo njegovo insistiranje na očuvanju svih institucija i objekata Islamske zajednice među kojima i tekija."[12] Ovo je naročito važno s obzirom na to da će kasnije, najvjerovatnije dodatno podstaknut ovim trudom, Adem-beg Karađozović, jedan od bosanskih tesavvufskih prvaka u prvoj polovini XX st., tijesno sarađivati s reisul-ulemom Čauše- vićem, kako ćemo to vidjeti u sljedećem poglavlju. Naposljetku, njegov derviški identitet trajno je sačuvan i u njegovim čuvenim potpisima kojima je završavao svoju privatnu korespondenciju – “najsiromašniji vjernik u Božiju jednost – Mehmed Džemaludin” (afqar al-muwahhidīn Mahmad Gamāl ad-Dīn). "[13]
Da su ga cijeloga života pratile ljubav i iskrenost, najbolje je potvrdila sâma Čauševićeva smrt koju je dočekao, kako smo već rekli, derviškim običajem izgovarajući vlastito Božije ime Allah, a prizor kojem je nakon toga bio svjedok njegov dugogodišnji bliski prijatelj i saradnik hafiz Muhamed Pandža naprosto podsjeća na kazivanja “iz starih vremena” tako strana našem okoštalom, bezemotivnom, modernom umu."[14]
Nastavlja se...
[1] Vidi: Fehim Spaho, “Uspomene na merhum Džemaluddina”, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 150.
[2] Vidi: Mahmud Traljić, “Hadži Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević kao vaiz i mesnevihan”, Šebi Arus, Sarajevo, izd. Fejzullah Hadžibajrić, 1974, str. 18.
[3] Vidi: Seid M. Traljić, “Arebica ili hrvatica”, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 246–249.
[4] Vidi: Hamdija Mulić, “Prosvjećivanje preko žive riječi i knjige”, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 204–205.
[5] Vidi više: Mahmud Traljić, Istaknuti Bošnjaci, Sarajevo, El-Kalem, 1998, str. 52.
[6] Vidi: Hafiz Muhamed Pandža, „Merhum Džemaludin Čaušević“, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 172.
[7] O Čauševićevoj angažiranosti kao reisul-uleme za vrijeme Prvoga svjetskoga rata vidi: Amir Duranović, “Prva godina Prvog svjetskog rata: Džemaludin ef. Čaušević na stranicama Sarajevskog lista”, Prilozi, Institut za istoriju u Sarajevu, br. 39, 2010, str. 175–184. Također i: Šaćir Sikirić, “Fragmenti iz uspomena na rahmetli Čauševića”, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 200–201.
[8] Riječ je o knjizi: Tesavvuf Bosne u vidicima Fejzulaha Hadžibajrića: Vjerski i kulturni razvoj bosanskih muslimana u prvoj polovini XX stoljeća, Sarajevo, Bookline d.o.o., 2014.
[9] Vidi: Fejzullah Hadžibajrić, “Iz posljednjih dana života mevlevijske tekije u Sarajevu (1462–1957.)”, Šebi Arus, Sarajevo, izdavač Fejzullah Hadžibajrić, 1974, str. 34.
[10] Vidi: Seid Strik, “Razdoblje šejha Ruhije”, u djelu: Zbornik radova: Isa-begova tekija u Sarajevu, str. 131.
[11] Vidi: Šaćir Sikirić, „Fragmenti iz uspomena na rahmetli Čauševića“, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 201.
[12] Vidi: Džemaludin Čaušević, “Odnošaj islama prema državi i drugim konfesijama”, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 275.
[13] Vidi: Sulejman Topić, džematski imam, “Iz korespondencije h. Mehmed Džemaludin ef. Čauševića”, u knjizi: Reis Džemaludin Čaušević, tom I, str. 216–219.
[14] Hafiz Muhamed Pandža, „Merhum Džemaludin Čaušević“, u knjizi: Reis Džemaludin
Čaušević, tom I, str. 181.
Autor teksta: Samir Beglerović
0 komentari:
Objavi komentar