Džemaludin Čaušević redovno je održavao predavanja iz tesavvufa u užem krugu pripadnika tarikata, koji su se sastajali u kući Sejdage Muidovića, derviša nakšibendijskog reda, a koji se ranije obrazovao zajedno s Mujagom Merhemićem. Tome krugu ljudi koji su slušali ova predavanja pripadali su i Adem-beg Karađozović te spomenuti hadži Mujaga Merhemić."[1] Upravo iz ovog Čauševićeva tesavvufskog kružoka razvit će se osnovni pravci javnog djelovanja mutesavvifa na početku XX st. U mogućnosti smo prepoznati dva takva pravca. S obzirom na koncept našega rada, nismo u mogućnosti te pravce detaljno predstaviti. Pozivajući se na jedan ranije objavljeni rad upravo o tome,"[2] samo ćemo naznačiti koji su to smjerovi. Prvi je obilježen angažmanom Adem-bega Karađozovića, i to u nekoliko vidova, od kojih je svakako najzanimljiviji nastojanje ka reaktiviranju Gazi Husrev-begova hanikaha, što je, opet, podrazumijevalo dvoje: izraz težnje ka prosvjetnoj nezavisnosti Bosne i Hercegovine, te želju za podizanjem obrazovnoga kvaliteta bosanskih derviških duhovnih starješina – šejhova. Drugi pristup odnosi se na angažman hadži Mujage Merhemića, vezan uglavnom za Sarajevo, a koji se ogledao naročito u nastavku tradicije prevođenja i tumačenja “Mesnevije”, autora Mawlāne Ğalāl ad-Dīn Rūmīja, uz prethodno dobijeno duhovno ovlaštenje (mesnevihânstvo), te u organiziranju brojnih tradicijskih vjerskih svečanosti, koje će, na taj način, biti sačuvane od zaborava, a danas se, upravo zahvaljujući tome angažmanu, održavaju u okviru posebnih programa pojedinih tekija i džamija. Aktivnost Čauševićeva tesavvufskog kružoka bila je konstantna, čak i u vrijeme poznatoga razlaza između Džemaludina Čauševića i hadži Mujage Merhemića. Njihovo međusobno distanciranje, shodno našem dubokom uvjerenju, i bit će prevladano aktivnošću kružoka. Argumenti i ove tvrdnje, ali općenito i stava da je takav kružok imao znatan utjecaj, jesu dva teksta Adema Karađozovića, u kojima je Karađozović, obrađujući život i djelo osnivača derviškog reda mevlevija Rumija te prezentirajući dijelove Mesnevije, izravno spomenuo Džemaludina Čauševića, posvećujući mu jedan članak povodom Čauševićeve šezdeset i pete godine života,"[3] i to pod krajnje sugestivnim naslovom “Istiniti imam”,"[4] a u drugom ga oslovljavajući “živući mladi-starac”. U tom drugom radu Karađozović je istakao da je Čaušević obolio i prestao “kazivati Mesneviju”, aludirajući pri tome da u Sarajevu postoje ljudi koji bi mogli nastaviti njeno tumačenje te izražavajući nadu da će ih taj njegov tekst “ponukati, da se maknu”, kako se ta tradicija ne bi ugasila u Bosni."[5] Pod tim osobama koje mogu nastaviti “kazivanje Mesnevije” Karađozović ne samo da misli već najavljuje budući angažman Mujage Merhemića kao mesnevihâna, što po našemu sudu, otkriva da je Karađozović bio spona između Čauševića i Merhemića nakon njihova međusobnog razlaza, te da su, i pored velikih nesuglasica, u kasnijem periodu i reis Čaušević i Mujaga Merhemić nastavili zajedničko djelovanje na polju tesavvufa te njegovanja bosanske muslimanske duhovne baštine uopće."[6]
[1] Vidi: Mahmud Traljić, „Hadži Mehmed Džemaluddin ef. Čaušević kao vaiz i mesnevihan“, Šebi Arus, Sarajevo, izdavač Fejzullah Hadžibajrić, 1974, str. 18.
[2] S. Beglerović, “Prilog izučavanju tesavvufske misli i tarikatske prakse u XX st.”, Novi Muallim, Sarajevo, XI/2010, br. 42, str. 59–65.; također i: Tesavvuf Bosne u vidicima Fejzulaha Hadžibajrića, str. 122–144.
[3] Ibni Adem, „Hazreti Mevlana Dželaluddini Rumi: Istiniti imam (Dragulji iz
veličanstvene Me snevije)“, Islamski glasnik, 17. januar 1936, str. 4.
[4] Da li je ovo bila stvarna namjera Adem-bega, ne znamo, no, riječ je o štamparskoj grešci, ispravan naslov glasi: “Istiniti iman”. Vidi: Ibni Adem, “Hazreti Mevlana Dželaluddini Rumi: Neka se ispravi!”, Islamski glas, 24. januar 1936.
[5] Ibni Adem, “Hazreti Mevlana Dželaluddini-Rumi (Kaddesallahu sirrehulaziz)”, Islamski glas, br. 22, 04. mart 1936, str. 11.
[6] U tome vremenu Čauševićev tesavvufski krug se i sastojao samo od njih trojice: Čauševića, Merhemića i Karađozovića, jer je četvrti pripadnik Sejdaga Muidović umro
1917. godine. Vidi: Fejzulah Hadžibajrić, Hadži Mujaga Merhemić: Život i rad, Sarajevo. Predavanje održano 30. aprila 1959. godine prilikom četrdesetnice smrti u H. Mujaginoj kući u Sarajevu, separat, 1959, str. 22.
Autor teksta: Samir Beglerović
0 komentari:
Objavi komentar